Dobar dan...
"Pretposljednji put sjedim tu, ali će već sutra biti zadnji... baš zadnji! Ni sanjala nisam da ću izdržati ovoliko, dosta glasova, muških i ženskih je oko mene, na jedno uho super dobro čujem sve njih, a na drugo jedva kupca u telefonu... Pojačavam ga non stop, a mozak mi bubri. Od "4 tipa ljudi", ili potencijalnih ljudi, sve tipove ovdje upoznah i znam da ih još svakakvih ima, na čelu sa mnom. Nije mi se svidjelo to klasificiranje, nije mi čak ni argumentirano, pa ne povjerovah, ALI nije loše imati na umu nečije natuknice, u svakoj šali ima istine.
Da počnem od početka do kraja izlagati kako sam se osjećala dok sam ovo radila, ne bi bilo pametno - znaš zašto? Niko ne zna drugu stranu priče, onu njihovu. Ustvari, najbitnije je da ne znam šta oni misle i da oni znaju šta ja mislim... čist račun, duga ljubav... s moje strane. Govorim "oni", zvuči opet kao generaliziranje, ali vjeruj mi da je teško u ovoj skupini gledati čovjeka kao čovjeka u poslovnom smislu, čast izuzecima - mimo posla sam imala odlične i opuštajuće razgovore.
Malo će mi biti žao što idem jer sam vrlo dobro znala odvojiti radno i paradno, posvetih se tome koliko sam mogla, ne sluteći da ću zapostaviti sve meni bitno, ali kome je danas išta bitno ako misli i na sutra..." (ostalo u DRAFTS)
Tu negdje mi je već bio kraj, u svakom smislu.. niti sam znala šta više da kažem, niti sam imala snage. Slijedeći dan je nekako došao, da sam mogla ne bih ga isprovocirala, mada na kraju rekoh: "Isti dan, nova nafaka!" Otkazan dolazak na posao, zakazano neko pozdravljanje, nit' kahve, nit' soka, sunce ugrijalo, gledam okolo i pomažem neiskusnom još koliko mogu, i pa paa. Koverta u džepu i preko jednih na druga vrata.
"Dobar dan, dobar dan... Mogu, nije problem!"
Prvi put sam se osjećala kao mrav, oblačim majicu sa logom i u nove radne pobjede, a opet me niko ne čeka kući, jel' sve ovo radim zbog svoje guzice ili zbog radne navike?! Ma zbog navike da jedem!
I eto me opet tu... nikom dužna, meni dužni - svi zadovoljni!
